Žene u obrtu – prilika za zaokret u karijeri. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 24.07.2023. 30:55 Min.. Verfügbar bis 23.07.2024. COSMO. Von Maja Maric.
Žene u obrtu – prilika za zaokret u karijeri
Stand: 24.07.2023, 18:00 Uhr
Maja Marić, Petra Švarc, Nada Pester
Zaokret u karijeri velik je korak u životu na koji se ne odlučuju mnogi. Pogotovo kada je karijera koju mijenjamo društveno 'manje vrijedna' od one za koju smo se obrazovali. Kako to izgleda kada se za obrtnička zanimanja odlučuju ljudi kako bi bili sretniji u životu znaju Irena Šekez Sestrić, Jasmina Kosanović i Nataša Družijanić, a tu je i Petra Švarc koja donosi podatke o većem interesu za obrtnička zanimanja čime se mijenja i hrvatsko tržište i društveni stav prema njima.
Da Njemačkoj nedostaje radnika nije nova vijest. Ali da sve teže postaje pronaći dobrog i kvalitetnog radnika, pogotovo u obrtničkim zanimanjima, postaje sve veći problem cijele Regije. U Hrvatskoj, otvaranjem vrata Europske unije, mnogi su obrtnici pokupili svoj alat i zaputili u smjer u kojem su zaključili da njihov rad više vrijedi. Smanjenjem broja radnika stvorila se svojevrsna rupa na tržištu – obrtnički rad sve je više tražen i sve se više cijeni.
Hrvatska proživljava veliki povratak zanata i pravi obrtnički bum. Novi obrti niču kao gljive poslije kiše, a najveći porast bilježe uslužne djelatnosti, frizeri, kozmetičari, obrti za njegu tijela i fitness. Među vlasnicima novih poslovnih subjekata, većinom su žene - nerijetko izuzetno uspješne, s ozbiljnim karijerama koje, ponekad i u zrelim godinama, iz temelja mijenjaju svoj poslovni put, a sreću pronalaze upravo u zanatima.
Sretnim ženama - obrtnicama
Hrvatska je apsolutno 'zajahala' globalni val zanatstva ili kako se to danas voli reći – val tradeova i craftova. Sve je nekako počelo s craft pivom, zatim su krenule zanatske kave, potom su počele nicati specijalizirane brijačnice pa male pekarnice u kojima se kruh izrađuje ručno, od kiselog tijesta. Ljudi su vrlo brzo prigrlili zanatski pristup u svim sferama života, a onda je, kako to obično biva, i tržište odgovorilo na potražnju.
Kvalitetni obrtnici – majstori svog zanata uvijek su traženi, a znamo da se njihovi proizvodi ili usluge uvijek više cijene od nečega proizvedenog na industrijski način, a veseli i činjenica da su ljudi za takav, manufakturni pristup, spremni izdvojiti i koji euro više.
Danas u Hrvatskoj postoji doista impresivan broj malih obrta – u, travnju ove godine registrirano ih je više od 105 tisuća, a zapošljavaju više od 207 tisuća radnika. Nude doista sve - od usluga uljepšavanja i njege, preko kreiranja i šivanja odjeće i obuće, proizvodnje kruha i kolača, raznih rukotvorina, medičarstva (izrade svijeća), izrade lutaka, predmeta od kože, i tako dalje. Stagnira broj novootvorenih obrta u ugostiteljstvu i turizmu, što je prilično zabrinjavajući s obzirom na to da je Hrvatska turistička zemlja. Osim toga, sve je manje i manje malih obiteljskih trgovina – pojeli su ih veliki trgovački centri i lanci.
Žene se češće odlučuju na potpuni „iskorak u nepoznato“ promjenom karijere
Nije rijetkost da drugačiji put biraju uspješne poslovne žene, često i visokopozicionirane - menadžerice ili direktorice u koroporacijama i to u nekim zrelim godinama. One su se do tada već i privatno i poslovno realizirale, a za novo poglavlje u karijeri vrlo često biraju upravo zanate. Razlozi za takve njihove odluke su višestruki, ali mnoge od njih će izdvojiti zasićenje poslom, burnout, nedovoljnu ravnotežu poslovnog i privatnog života… Tada im zanat dolazi kao svojevrsna terapija. O tome je svojim primjerom posvjedočila i Nataša Družijanić koja je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala kroatistiku i filozofiju te je potom dugi niz godina radila kao lektorica u visokotiražnom tiskanom mediju. Danas je vlasnica frizerskog salona u kojemu i sama radi i kako kaže, nikad nije bila sretnija.
Nataša Družijanić, lektorica i frizerka
„Danas ljudi misle da sve dolazi instant. Često me pitaju – znači, dala si otkaz u novinama i otvorila salon? – nakon čega im ja kažem, pa tko bi mi došao na taj način? Znači krenula sam doslovno kao djeca kad kreću u školu – prvo sam mela u salonu pa tek onda počela prati kosu, doslovno korak po korak, od najnižeg, preko puno prakse do majstorskog ispita. I tek onda - 5 godina iskustva sam imala kada sam otvorila salon“, rekla je Nataša.
No Natašina priča nije jedna od onih priča u kojima djevojčica kad odraste ostvaruje svoj dječji san. Kod Nataše je jednostavno došlo do zasićenja poslom kojim se dugi niz godina bavila i to u trenutku kada, kako kaže, u njemu više nije imala prilike za učenje, stjecanje novih znanja. Poželjela je, kaže, raditi nešto konkretno, po mogućnosti rukama.
„Ne samo da je bio bitan rad rukama, bio je bitan i rad s ljudima. Mislim da, dok si cijeli dan pred kompjuterom i radiš neki posao koji te ne ispunjava do kraja, ne možeš dobiti taj osjećaj zadovoljstva kao kad, s jedne strane, fizički radiš, ali i kad radiš s nekom osobom i radiš direktno za nju i činiš je na neki način sretnijom, zbog čega se i ti osjećaš bolje. Tako da je sigurno terapeutski učinak tog posla bio primarna stvar pri mojoj odluci“, zaključila je Nataša.
U današnjem svijetu, na zanate se ipak gleda s određenim prijezirom. Nekako kao da se podrazumijeva da svi moramo završiti fakultet, biti visokoobrazovani i baviti se nekim prestižnim poslovima. Nekad su to bila zanimanja poput liječnika, odvjetnika, profesora, a danas je to čitav set novonastalih zanimanja, uglavnom vezanih uz tehnologiju, IT industriju, marketing, advertising i medije. Natašina odluka da u tridesetima napravi takvu promjenu u svojoj karijeri nije se svidjela baš svima u njezinoj blizini.
„Ono što je bilo iznenađujuće su bile reakcije ljudi. Ljudi su se uglavnom zgražali – kako, pa ti imaš 30 godina?! Bilo im je to užasno smiješno, nije tu bilo neke podrške kao što je poslije došla, kada sam već imala svoj salon. Prije toga je bilo prilično podrugljivih komentara, ali, s druge strane, kada stariji krećeš u nešto, puno je lakše doći do cilja jer točno znaš čemu te koji korak vodi“, smireno svoju priču dovršava Nataša.
Ovih će dana njezin salon proslaviti okrugli 10. rođendan, a u međuvremenu se isprofilirao kao mjesto gdje nećete dobiti frizuru kakvu nosi pola grada, nema tračanja, ni žute štampe. Iako svoje usluge Nataša Družijanić nikada nigdje nije oglašavala, sve klijentice (i klijenti) k njoj dolaze zahvaljujući usmenoj predaji i preporukama. Na to je izuzetno ponosna, no ni to se nije dogodilo preko noći, već zahvaljujući trudu, radu i ustrajnosti.
Sve više mladih bira strukovna, posebno obrtnička zanimanja
Već se prošle godine u Hrvatskoj dogodio svojevrsni fenomen – nakon godina vrlo malog ili nikakvog interesa za ta zanimanja, upisne su kvote za većinu zanimanja bile popunjene već u ljetnom upisnom roku. Jednako je i ove godine. Stručnjaci pretpostavljaju da je gospodarska situacija u zemlji potaknula učenike i njihove roditelje da razmisle o tome kako da si osiguraju budućnost. Svima nam je dobro poznata situacija u kojoj tražimo majstora da nam nešto popravi, ali ga teško pronalazimo, a i kad ga nađemo trebamo ga dobro platiti. Što zbog toga što su brojni otišli na rad van zemlje a i zbog dosadašnjeg izbjegavanja zanatskih profesija i manjka zanatlija. Sigurno je razlog i što je u Hrvatskoj ipak došlo i do određene promjene potpuno pogrešne percepcije o strukovnom obrazovanju koje je manje vrijedno ili u koje se upisuju učenici koji "ne mogu upisati ništa drugo".
Radi se, naravno, o potpuno pogrešnoj percepciji jer se obrt, odnosno zanat ponekad može i jako približiti umjetnosti. Naime, vješti ljudi svojim rukama mogu stvoriti doista prava mala čuda. Jedna od prvih asocijacija baš na tu temu mnogima je Jasmina Kosanović, obrtnica, ali i prava umjetnica (iako ona ne voli da je se tako zove). Naime, njezine su bajkovite lutke nadaleko poznate, a odavno su prešle okvire Zagreba i Hrvatske. A odnedavno je u životopis dodala i još jedno zanimanje – ilustratorica.
Ilustrirala je nekoliko prekrasnih slikovnica, a jednu je čak i napisala. To, naravno nikako ne znači da je njezina priča s lutkama gotova jer one su njezina životna ljubav. Prvu svoju lutku izradila je 2000. – drvenog vilenjaka, a izrađuje ih još i danas. Mnogi njezini obožavatelji i kupci zapravo ne znaju da je Jasmina diplomirala dizajn tekstila na Tekstilno tehnološkom fakultetu u Zagrebu, ali se modom i odjećom nikada nije bavila. Odnosno, jest, samo onda kada je šivala odjeću za svoje lutke, kako je rekla:
„Ono što je mene oduvijek fasciniralo, to su bili kostimi, samo što ja tada nisam znala da se to zove kostimografija. Tako da je prva lutka koju sam izradila nakon prve drvene, bila kompletno u kostimu. To su bile vile, a svaka je imala svoju haljinu koja je „vukla“ na neki povijesni kostim“, prisjeća se Jasmina.
Jasminine su lutke romantične i čarobne, a ulaskom u njezin prostor, kao da ulazite u taj njezin svijet. Tu je sve doista bajkovito, svaka lutka priča svoju priču. Od crne vrane i lisca, preko vila, zečeva, i medvjeda koji kartaju – svi vam pružaju dobrodošlicu kao da su živi. Jasmina svaku svoju lutku izrađuje sama, vlastitim rukama, na, kako kaže – staromodan način. Jednako tako pristupa i ilustraciji.
Lutke i ilustracije Jasmine Kosanović
„Meni je prekrasno kad je ja izradim (lutku, op. a.). Znači ti kad si ilustrator, ne želim da netko drugi boja. A meni je tako i s lutkama -ne želim da je netko drugi uzme pa joj izveze usta – to nisu više moja usta, to nisam sebe dala, nego imam šprancu, a onda mi to više nije to“, objašnjava Jasmina.
Glavno pitanje glasi: može li se od ovakvog rada normalno živjeti?
„Nisam nikom dužna, ajmo tako reći (smijeh)… Da je lako, nije, definitivno. Evo, baš sam ove godine bila i u Francuskoj i Italiji – kod nas u Hrvatskoj ima jako puno ljudi koji rade rukama, sitne male stvari. Oni nisu obrti u pravom smislu riječi, nego su one man show kao što sam ja. Teško je, ali kod nas ih ima. Vani su to uvijek malo veći ili obrti u pravom smislu riječi. Mi smo tu sami i uspijevamo i to je stvarno začudno, pogotovo ako nam je to jedini posao“. (uz dozu čuđenja nam je ispričala Jasmina)
Nije puno drugačija niti priča Irene Šekez Sestrić, diplomirane stomatologinje, ali zapravo ponosne vlasnica brenda Mala velika. Irena je tokom školovanja shvatila da niti uhodan obiteljski posao, niti perspektiva koju nudi stomatologija nisu za nju. I zato je već za vrijeme studija stomatologije paralelno radila kao šegrt u jednom krojačkom ateljeu.
Kaže kako ljudi često imaju podijeljene osjećaje prema njenoj odluci, ali ona svoj posao vidi kao poziv – naprosto nikada nije željela raditi ništa drugo i ne može zamisliti da sjedi u uredu, ili stomatološkoj ordinaciji, umjesto da kreira, šiva, reže i stvara. Sa stomatološkom diplomom u džepu nije radila niti dana.
“To je naprosto bio dio mene. To je neka vrsta poziva. Postoji profesija – to je ono što učite, za što su vam data neka znanja da taj posao možete obavljati solidno ili dobro ili jako dobro, ali postoji i poziv, to je ono nešto iznutra što vas goni, što naprosto morate raditi, bez obzira na to čime se inače bavite. I u mom slučaju to je poziv” – vrlo jasno objašnjava.
Ali da je bilo lako izučiti zanat, izgraditi brend, a onda pokrenuti i školu šivanja – nije. Što nam je još Irena rekla o svom profesionalnom putu, poslušajte detaljnije u našem podcastu.
Ljubav prema poslu ili dobra prilika za zaradu
Jasmina Kosanović, Nataša Družijanić i Irena Šekez Sestrić tek su poneki primjeri koji odlično oslikavaju veliki comeback zanata i obrta u Hrvatskoj. Toliki interes za strukovna zanimanja pokrenuli su svjetski trendovi, ali i promjena percepcije. Analize stručnjaka kažu da na to pak svakako utječu i događaji u zemlji i svijetu.
Primjerice, potresi koji su prije tri pogodili Hrvatsku svakako su proizveli određeni pomak u percepciji građevinske struke. Naime, nakon potresa uslijedila je obnova pa su građevinski radnici bili silno traženi, a cijene njihovih usluga otišle su u nebo. Osim toga, dio zasluga ima i Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih koja od 2018. sustavno radi na vidljivosti zanata i strukovnih zanimanja. Kroz svoje programe i projekte ukazuju da takva zanimanja daju više prilika te da poznavanje vještina daje mogućnosti za profesionalni razvoj, a slijedom toga i za dobru zaradu i kvalitetan život. I na kraju, i to je značajno reći, i da se smanji odlazak stručne snage iz zemlje, da se kvalificiranim radnicima omoguće dobri uvjeti za ostanak u Hrvatskoj.
Ipak, ljubav prema poslu bio bi nekakav lajtmotiv ove priče. Irena Šekez Sestrić ima diplomu koju donosi određenu dozu društvenog statusa sa sobom. A opet – nikad ju nije koristila. Baš kao i naše druge gošće, Jasmina Kosanović i Nataša Družijanić, zaključila je da je važnije ostati vjeran sebi i svom vlastitom senzibilitetu, a onda prijeći i teži put kako bi se održala na nogama.
I to je taj neki 'feel good osjećaj' koji proizlazi iz svake ljudske priče koja završava nekom vrstom pronalaska vlastitog mjesta u svijetu, bez obzira na očekivanja okoline i društvenu normu. Društvo nikada nije prestalo trebati kvalitetne obrtnike, radilo se o zidaru, frizeru ili lutkaru. A dobra vijest je znati da uvijek imamo mogućnost izabrati neki drugi put, ako nam ovaj trenutni na kojem jesmo više ne paše.
