Otvoreni i skriveni rasizam u Hrvatskoj

Stand: 22.06.2023, 17:51 Uhr

Nenad Kreizer, Siniša Bogdanić, Amir Kamber

Koliko rasizma ima u Hrvatskoj? Njen prosječni građanin vjerojatno bi odgovorio - ne baš mnogo. No, rasizam je sve raširenija pojava. Od tog trenda nisu pošteđene ni zemlje regije jugoistočne Europe. Rasizam se ne očituje samo prema migrantima nego i narodima koji stoljećima žive na ovim prostorima.

O rasizmu u Hrvatskoj Nenad Kreizer razgovara s Lukom Kosom iz Centra za mirovne studije u Zagrebu. Siniša Bogdanić analizira najnovije slučajeve rasizma koji zaokupljaju hrvatske medije.

Siniša, koliko rasizma ima u Hrvatskoj?

Ako je pitati prosječnog građanina Hrvatske ima li uopće u Hrvatskoj rasizma, vjerojatno će odgovoriti da ga nema. Naime, najčešće poimanje rasizma u smislu diskriminiranja pripadnika crne rase u Hrvatskoj je zaista stvar pojedinačnih i rijetkih ekscesa. No pravo je pitanje: je li taj tip rasizma uopće relevantan za ovakvu analizu, ako znamo da je Hrvatska jedna od najbjeljih država u Europi te da velik dio građana zapravo nikada nije vidio crnu osobu uživo. Iz ove klasifikacije, naravno, treba izuzeti turistička mjesta i sam glavni grad u kojega pristižu ljudi iz cijeloga svijeta.

Situacija je nekada bila drugačija. Naime, u vrijeme Jugoslavije u Hrvatsku su stizali brojni studenti iz zemalja iz Pokreta nesvrstanih, no taj je priljev jenjavao prema kraju osamdesetih da bi se raspadom bivše države potpuno prekinuo. U Hrvatskoj dakle i nema mnogo prilike vidjeti ljude koji bi izgledali drugačije?

Za sadašnje studentske razmjene, ponajviše kroz programe studentske mobilnosti koje financira Europska unija, možemo sasvim sigurno reći, da ne pridonose značajno rasnoj raznolikosti na hrvatskim Sveučilištima pa zaista ne treba čuditi što u pasivnijim krajevima postoje mladi ljudi koji, ako nisu putovali, nisu nikada u životu uživo vidjeli crnog čovjeka.

Osobe crne boje kože, kada se u anketama i medijskim objavama, analizira rasizam u Hrvatskoj, najčešće se žale na takozvani nepercipirani rasizam kao što je dodirivanje bez pitanja, posebno dodirivanje crnačke kose, zurenje ili traženje dopuštenja za fotografiranje s crnom osobom. Ili fotografiranje bez traženja dopuštenja.

Postoji jedan rasizam koji je utkan u povijest brojnih europskih država i taj rasizam još uvijek traje. Je li Hrvatska imuna na njega?

Da, romska manjina, kažu povjesničari, na području Hrvatske živi već šest stoljeća, no dovoljno je pogledati samo naselja u kojima žive Romi, broj romske djece u srednjim školama i probleme s kojima se susreću te činjenicu da Romi predstavljaju „kastu nedodirljivih“ u hrvatskom i drugim društvima, da bismo zaključili da se radi o diskriminaciji na temelju boje kože, životnog stila i kulture.

Taj rasizam ima i svoje ime – anticiganizam. Za neke sporan pojam. No, razne romske organizacije pa i Europski parlament ga je definirao kao posebnu vrstu rasizma, ideologiju koja se temelji na rasnoj superiornosti, oblik dehumanizacije i institucionalnog rasizma potpirivanog povijesnom diskriminacijom koja se izražava, među ostalim, nasiljem, govorom mržnje, izrabljivanjem, stigmatizacijom i najočitijim oblikom diskriminacije.

Gdje je taj anticiganizam je najbolje vidljiv?

U socijalnoj distanci. Kako je Pučka pravobraniteljica objavila u svojem Izvješću za 2022. godinu, podaci o socijalnoj distanci pokazuju da čak 55 posto ispitanika smatra da većina Roma živi od socijalne pomoći i ne želi raditi, nešto više od četvrtine da bi Romi koji rade u uslužnim djelatnostima odbili mnogo klijenata, dok bi za gotovo četvrtinu ispitanih, kada bi imali vlastitu tvrtku, bio problem zaposliti Rome. Ovo je posebno tragično u slučaju mladih Roma koji ulažu napor u školovanje kako bi izašli iz tog zatvorenog kruga siromaštva i diskriminacije, no zbog njihove vidljive pripadnosti romskoj manjini, malo tko ih želi primiti na stručnu praksu. I što je najgore, malo tko je svjestan da se radi o rasizmu.

Veliki migrantski valovi koji su se kretali prema Njemačkoj pokazali su i netrpeljivost prema izbjeglicama i ekonomskim migrantima sa sjevera Afrike, Afganistancima, Iračanima…

Ta antimigrantska klima zahvatila je desni dio političkog spektra i građana koji mu gravitiraju. Tim migrantima koji su, uglavnom, tamnije kože, pripisivao se vjerski ekstremizam, terorizam, lijenost, kulturni ekspanzionizam. U cijeloj toj situaciji bio je vidljiv fenomen polaganja prava na Europu koju su antimigrantski političari i pojedinci opisivali kako bijeli i kršćanski kontinent.

Iako su ti migranti, uglavnom, Hrvatsku doživljavali tek kao zemlju na putu do Njemačke, zamjetan dio hrvatskih građana je bio ljut na tadašnju kancelarku Angelu Merkel što, da karikiram, poziva izbjeglice i ekonomske migrante u Njemačku, iako znamo da je Njemačka odredište stotinama tisuća ekonomskih migranata baš s područja bivše Jugoslavije koja je još 1968. godine s Njemačkom potpisala ugovor o primanju radne snage.

Centar za mirovine studije je upozorio kako je prošle godine uz barem 3.200 nezakonito protjeranih osoba sve više legalnih protjerivanja te da nema adekvatnog odgovora institucija na migrante koji borave na javnim površinama ili u napuštenim zgradama bez minimalnih uvjeta za preživljavanje. Čak i šatori koje su lokalne vlasti postavile nakon mjeseci inzistiranja aktivista, služe tek kao privremeno rješenje za topli obrok, vodu, tuš i malo grijanja, prije ponovnog noćenja u nesigurnosti i hladnoći, izvijestili su povodom Međunarodnog dana migranata.

Po čemu točno znamo da se radi o rasizmu kada je riječ spomenutim migrantima?

Organizacije koje pružaju usluge pravnog informiranja izbjeglicama i migrantima upozoravaju, doduše ne jako glasno, kako je tretman izbjeglica iz Ukrajine posve drugačiji od tretmana izbjeglica sa sjevera Afrike. Naime, uz organiziran prihvat, otvoreno im je tržište rada, njihovoj djeci su otvoreni vrtići i škole, oni sami su stambeno zbrinuti uz državno sufinanciranje smještaja ili njegovo potpuno financijsko pokrivanje. Aktivisti u razgovorima s novinarima kažu – razlika je jedino u boji kože, no o tome se u javnosti ne govori, budući da bi takvo propitivanje mogućeg sistemskog rasizma proizvelo refleksne optužbe za podršku Rusiji, iako se zapravo radi bazičnim o ljudskim pravima.

Nedavni rasistički napad na indijskog radnika izazvao je veliku pozornost javnosti?

Nakon što se Hrvatska praktički ispraznila od mladih ljudi koji su proteklih godina otišli put Njemačke i Irske, tržište rada je otvoreno za ekonomske migrante iz Indije, Pakistana, Nepala, Filipina, Bangladeša… koji rade slabo plaćene poslove u ugostiteljstvu ili rade kao potplaćeni dostavljači i radnici na građevini. Prošle godine je u Hrvatskoj izdano 124.000 radnih dozvola za strane radnike, prema podacima Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH). Riječ je o tihim migrantskim zajednicama koje, osim kroz tržište rada, nisu ni na koji drugi način integrirane u hrvatsko društvo.

Dakle, ono što je iznimno uzbunilo, ali i posramilo, hrvatske gađane jest verbalni napad jednog podržavatelja nacizma i bjelačke nadmoći koji je u Zagrebu zaustavio nasumičnog Indijca na cesti da bi mu poručio kako Europa i Hrvatska nisu za njega, već za bijele ljude, kao i to da bi se žrtva ovog napada trebala vratiti u svoju domovinu Indiju. Indijac je sa smiješkom i kimanjem glave otrpio ove uvrede, a napadač je, ne odveć inteligentno, cijeli napad snimio i objavio na društvenim mrežama. Građani su se jako solidarizirali s napadnutim Indijcem, policiju su zatrpali prijavama, a nepoznati počinitelj je završio iza rešetaka u kratkom roku, odmah nakon što je, zahvaljujući snimci, utvrđen njegov identitet. Ovaj slučaj je jasno pokazao kako su hrvatski građani osjetljivi na rasizam prema uvezenim radnicima, dok, recimo, rasizam prema Romima uopće ne registriraju kao problem.

Slučaj Zambija proteklih mjeseci u Hrvatskoj je otvorio otvoreni sukob desne i lijeve Hrvatske, a optužbi za rasizam nije manjkalo. O čemu se tu točno radilo?

Riječ je o slučaju četiri para koja su posvojila djecu iz DR Konga, a uhićeni su u Zambiji prilikom preuzimanja te djece. Zambija ih je u pravno upitnom postupku teretila za trgovinu djecom, za što su u konačnici na Visokom sudu u N'doli oslobođeni pa su se nakon polugodišnje agonije i zatvora -  s djecom vratili i u Hrvatsku. Kako je među uhićenima bio i jedan član zeleno-lijeve stranke Možemo, slučaj su do krajnjih granica ispolitizirale desne i radikalno desne političke snage. Dogodilo se nešto što u Hrvatskoj nismo imali prilike vidjeti: desničari su na ljevičare projicirali rasizam.

Kako?

Ukratko, optužili su ih za eksploataciju crnih i siromašnih u „pomodarske svrhe“, moderni kolonijalizam i trgovinu crnom djecom. U politički ostrašćenim napadima na društvenim mrežama, riječi i uvrede se nisu birale, kako na račun posvojitelja, ali i na račun djece koju dovode u Hrvatsku što se reflektiralo i na brojna slična posvojenja, a ima ih više od stotinu, koja su se dogodila ranijih godina.

Kulminacija tog fenomena možda je najvidljivija na naslovnici ekstremno desnog časopisa Hrvatski tjednik koji se može naći i na njemačkim kioscima. On prikazuje hrvatskog premijera Andrej Plenkovića kako s vrećom novaca stoji pred crnom majkom koja na povodcima drži četvero crne djece i spremna ih je prodati hrvatskom predsjedniku vlade čija je diplomacija aktivno pomagala hrvatskim posvojiteljima tijekom zatočeništva. Šef diplomacije HDZ-ov Gordan Grlić Radman i šef stranke Možemo te zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević prikazani su kao orangutan i gorila. Iako, zapravo, optužuje vladajući HDZ za rasizam, sam crtež i stil ove karikature ima rasističke elemente. Dakle, ako se vratimo na početak i zapitamo se ima li u Hrvatskoj rasizma, odgovor je pozitivan. Samo ga treba prepoznati.