Femicid u Bosni i Hercegovini

Stand: 16.08.2023, 17:53 Uhr

Amir Sužanj, Amir Kamber, Boris Rabrenović

Naoružani muškarac ubio svoju nevjenčanu ženu - i to prenosio uživo putem interneta. Bosna i Hercegovina je užasnuta zločinom u Gradačcu. Šta se tačno dogodilo? Kako je moguće da osoba s debelim kriminalnim dosjeom uradi tako nešto? O zločinu i njegovom društvenom kontekstu više od dopisnika iz Sarajeva, Amira Sužnja. Dženeta Omerdić, profesorica Pravnog fakulteta u Tuzli, u razgovoru s Amirom Kamberom objašnjava zašto je nasilje u porodici tabu tema u Bosni i Hercegovini.

Javnost u brojnim gradovima u Bosni i Hercegovini užasnuta je  teškim zločinom u Gradačcu, na sjeveroistoku zemlje, nakon što je naoružani muškarac ubio svoju nevjenčanu ženu, i to u prenosu uživo putem društvenih mreža, a nakon toga ubio još dvije i ranio tri osobe. U brojnim gradovima u toj zemlji građani su izašli na proteste tražeći od institucija da konačno donesu zakonska rješenja koja će nasilnike i potencijalne ubice smjestiti tamo gdje ne mogu provoditi nasilje, ali prije nego što dođe do tako teških posljedica kao ovoga puta.

Bosna i Hercegovina je zemlja sa velikim procentom slučajeva femicida – u posljednjih pet godina ubijeno je više od 60 žena, a samo u posljednje dvije godine 19. Posebno zabrinjava činjenica da su i u ovom slučaju u kontaku sa ubicom bili pojedinci iz policijskih struktura. Širom Bosne i Hercegovine održavaju se masovni protestni skupovi u kojima građani od vlasti traže da zaustavi ubice i nasilje i da konačno nađe modele zaštite za žene jer je i ovo u prvom redu akt femicida. O ovom teškom zločinu razgovaramo sa našim dopisnikom iz Sarajeva Amirom Sužnjem.

Javnost je, Amire, šokirana ovim višestrukim ubistvom i ogorčena na institucije. Šta se, ustvari, dogodilo u do juče mirnom gradu?

Dogodio se težak zločinu u kojem je Nermin Sulejmanović, bodibilder, instruktor fitnesa, osoba s policijskim dosijeom povezana sa jednom kriminalnom grupom koja se bavi rasturanjem narkotika, ubio svoju nevjenčanu suprugu Nizamu Hećimović, i to nakon  višednevne potrage za njom. Nesretna žena se sedam dana skrivala kod tetke nakon što je je Sulejmanović teško pretukao, a u petak je došao po nju, odvukao je u jednu vikendicu zajedno sa devetomjesečnom kćerkom, i nakon brutalnog iživljavanja ubio je metkom u glavu – pred djetetom. Nakon toga je nastavio svoj krvavi pohod i na ulici ubio dvojicu muškaraca, oca i sina Džengiza i Denisa Ondera i teško ranio majku i suprugu dvojice ubijenih Harisu Onder. Tokom svog ubilačkog čina ranio je još dvije osobe, a onda se ubio nakon što ga je policija locirala i opkolila. Svo to vrijeme građani su bili u panici, a policijska akcija je trajala nekoliko sati, potvrdio je ministar policije Tuzlanskog kantona Hajrudin Mehanović.

“Ovaj krvavi pohod jednog odranije poznatog izvršioca, dakle koji je bio poznat policijskim organima, okončan je, nažalost sa četiri smrtna ishoda. On je izvršio tri ubistva i na kraju je izvršio samoubistvo kad je bio opkoljen od strane pripadnika Uprave policije MUP-a Tuzlanskog kantona.  Prije toga je imao napad na žensku osobu, nažalost, putem društvenih mreža, u live prijenosu je to ubistvo izvršeno. Nakon toga je ovdje u centru grada takođe izvršio jedno ubistvo, zatim ranjavanje jednog policajca koji je bio u potjeri, i na kraju je i oca od ovog ubijenog mladića u centru grada ustrijelio. Takođe, njegovu majku je ranio.” 

Ministar Hajrudin Mehanović je u prethodnoj izjavi potvrdio da je riječ o osobi sa debelim policijskim dosijeom. To je redovna konstatacija u svakom slučaju femicida u Bosni i Hercegovini!

Građani su posebno poraženi spoznajom da je i u ovom slučaju riječ o čovjeku koji je, kako se to u pravilu konstatuje u sličnim slučajevima, odranije poznat policiji. I Sulejmanović je, poput nasilnika i osoba koje su ranije izvršile slična ubistva, od rane mladosti poznat po nasilničkom ponašanju i raznim vrstama kriminalnih radnji, a posljednjih godina i kao problematična osoba koje se mnogi u Gradačcu boje, pa se javnost s razlogom pita – kako je moguće da jedan takav pojedinac slobodno hoda ulicama uprkos čitavom registru nasilničkih djela, prijetnji i činova porodičnog nasilja. Portparol Tužilaštva Tuzlanskog kantona Admir Arnautović je u danu ubistva otkrio da je riječ o opasnoj osobi, djelimično pojašnjavajući uznemirenim građanima pravni osnov  na temelju kojeg je takav čovjek na slobodi. 

“Radi se o osobi koja je više puta osuđivana za različita krivična djela. Između ostalog, osuđivan je prije petnaestak godina i za krivično djelo pokušaja ubistva. Ima nekoliko presuda za nasilnička ponašanja, ugrožavanje sigurnosti. Imao je i prijave za nasilje u porodici. Međutim, ono što moram reći je da su se uvijek koristile blagodeti zakona, odnosno odustajalo se od svjedočenja vezano za ovo krivično djelo nasilja u porodici. Dakle, radi se o višestruko osuđuvanoj osobi i ranije poznatoj policiji i tužilaštvu.”  

Ono što ovom stravičnom zločinu daje posebnu dimenziju je to što je ubica usmrtio žrtvu doslovno na ekranu – na jednoj od društvenih mreža, i to uz lajkove onih koji su sve to gledali!

Da, koliko god je javnost zgrožena tim monstruoznim ubistvom, isto toliko je šokirana time da je ubica svoju žrvu usmrtio u prenosu uživo na jednoj od društvenih mreža. Još poraznija je činjenica da je to gledao ogroman broj ljudi, doslovno hiljade, a da je tri stotine njih lajkovalo taj stravičan snimak krvavog ubistva. To je za svakog normalnog čovjeka, ne samo za stručnjake, jedna zastrašujuća spoznaja – da su mnogi ljudi izgubili sve ljudsko u sebi do te mjere da javno podržavaju jedan stravičan zločin nad bespomoćnom žrtvom, ženom koja je dugo vrijeme trpila nasilje i strahovala da će joj se baš to dogoditi. Šta je to tako bolesno u bosanskohercegovačkom društvu, ali i u društvima u bliskom okruženju – na to pitanje ni pravni stručnjaci ne mogu dati odgovor.

Sa ovih protestnih skupova, koji su održani u mnogim bosanskohercegovačkim gradovima čuju se jedinstvene poruke – institucije ne samo da nisu položile ispit odgovornosti, nego ih veliki dio javnosti smatra suodgovornim za ovaj težak zločin.

Mnogo je elemenata u ovom zločinu, koji teško opterećuju pojedince u institucijama. Samo tri dana prije tog krvavog pohoda sutkinja Opštinskog suda u Tuzli Lejla Numanović odbila je zahtjev policije da odredi mjere zabrane prilaska ubijenoj Nizami Hećimović. Zbog toga je ured disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine formirao predmet protiv sutkinje Numanović. Iz Opštinskog suda u Gradačcu, međutim, opovrgavaju ove optužbe tvrdeći da im policija uz zahtjev za određivanje mjere nije dostavila dokaze o nasilju i prijetnjama na osnovu kojih bi mjere mogle biti donesene. Ulazimo polako u već poznati model prebacivanja odgovornosti. Poruke sa protestnih skupova održanih u brojnim bosanskohercegovačkim gradovima usmjerene su baš na te pukotine u odgovornosti institucija, ali i na stalno prisutnu praksu neadekvatnog odgovaranja na zahtjeve i potrebe ugroženih žena. Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić je sa skupa u glavnom gradu uputila jasne zahjeve nadležnim institucijama.

“Zahtijevamo hitno utvrđivanje odgovornosti policijskih službenika i nosilaca pravosudnih funkcija, kao i adekvatno sankcionisanje u smislu eventualno utvrđenih propusta i krivične odgovornosti navedenih lica. U sigurnim kućama, pored fizičke zaštite, osigurati psihološku podršku, pravnu pomoć. Gradačac nema sigurnu kuću. Glavni cilj cjelokupnog društva mora biti uspostavljanje nulte tolerancije na nasilje.”

Ono što najviše pogađa obične građane je činjenica da su ovi nasilnici, zbog svojih veza sa pojedincima u institucijama praktično iznad zakona, da su nedodirljivi i da ih korumpirani krugovi u vlasti štite, ogorčena je Asima Klopić, stanovnica Gradačca:

“Ljudi ovakvi kao što je ovaj, oni se šetaju, oni žive, imaju pare, dileri... Puna je čaršija, puna je Bosna, puna je Evropa... Svi to znaju, u policiji, u institucijama BiH, u kantonu.”

Čuli smo zahtjeve sa protestnih skupova, u kojima se ukazuje na dio uočenih propusta institucija. Zašto se tako direktno čak i prije rezultata istrage traži odgovornost pojedinaca u policiji i pravosuđu?

Policijska istraga je, kako je već nagoviješteno, utvrdila da je ubica dobio podatke gdje se krije njegova nevjenčana žena s djetetom direktno iz policijskih struktura. Potvrđene su sumnje u jednu policijsku službenicu, koja je bila u nekoj vezi sa Sulejmanovićem i odala mu lokaciju gdje se skrivala nesretna žena. Pod istragom je i nekoliko drugih pripadnika policije, potvrdio je ministar za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine Sevlid Hurtić.

“U Gradačcu je čitav sistem zakazao, ja to moram iskreno da kažem, u smislu da sad izlaze informacije poslije ubistva i femicida klasičnog. Mi nemamo, naravno, riješen zakon, ako ga sad ne proguramo nećemo nikad. Imaju indicije da su organi bezbjednosti dojavili njemu gdje se krije žena koja je ubijena. Ne priča se samo o jednoj osobi, priča se o više osoba i priča se čak o varijanti da su s njim komunicirali i neki drugi, ne samo iz bezbjednosnih službi. Naravno, sve bezbjednosne službe u Bosni i Hercegovini su se uključile oko toga da vještače telefon, da se vidi ko je s njim razgovarao u tom periodu prije nego što je ubijena dotična žena.” 

Amire, bosanskohercegovački mediji prenose da bi ovaj krvavi pohod završio sa više žrtava da se nije dogodila jedna pojedinost koja je od jednog čovjeka u Gradačcu napravila heroja. Kako je taj čovjek spriječio još teže i krvavije posljedice?

Da, riječ je o vlasniku ovlašene radnje za prodaju lovačke opreme i municije. Nakon što je ubio ženu, Sulejmanović je, sav krvav, krenuo u ubilački pohod u namjeri da se obračuna sa još nekim ljudima s kojima je bio u sukobu. Ušao je u tu radnju i vlasniku naslonio pištolj na čelo tražeći da mu da svu municiju za pištolj koji je nosio. Predosjećajući šta smjera, ovaj hrabri čovjek mu je umjesto prave dao manevarsku municiju, što bi se reklo “ćorke”, potpuno svjestan da mu je život u opasnosti kad pomahnitali ubica otkrije šta mu je podvalio. Ipak, Sulejmanović je to prekasno otkrio da bi se osvetio tom hrabrom čovjeku – posljednjim metkom izvršio je samoubistvo nakon što su ga opkolili pripadnici policije. Građani su tako u ovom sumornom danu dobili istinskog heroja i odali mu priznanje na protestnom skupu. To je najmanje što mogu učiniti za taj hrabar čin, pojasnio je jedan od organizatora protesta u Gradačcu Miralem Topalović.

“On je bio tu, evo tu, poviše, uzimao municiju. Nego je sreća što je trgovac bio toliko pribran, kad mu je čovjek pokazao pištolj, onda mu je dao lažnu municiju. Ne mogu ni zamisliti šta bi se dešavalo dalje da je on imao dvjesto metaka, pravih metaka.”   

Ni ovaj slučaj, Amire, nije mogao proći bez političkih trzavica? Bosanskohercegovački mediji već dva dana pišu o tome da Vijeće ministara nije donijelo odluku o danu žalosti na teritoriji cijele zemlje. Kako je to moguće?

Da, veliki dio javnosti u Bosni i Hercegovini smatra da je prosto nemoguće, neukusno, politički drsko, bezdušno i na kraju neljudski da Vijeće ministara nije bilo u stanju donijeti odluku o danu žalosti na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Za tu odluku nisu glasali ministri iz Republike Srpske Nenad Nešić i Staša Košarac uz objašnjenje da je to u nadležnosti entitetskih vlada. To mučno objašnjenje zvuči još neuvjerljivije ako znamo da je isto to Vijeće ministara isti dan kad se dogodio onaj teški zločin u beogradskoj školi “Vladislav Ribnikar”, gdje je učenik ubio svoje školske drugove i radnika osiguranja, donijelo odluku o proglašavanju dana žalosti u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ono što je zvučalo posebno iritantno za brojne građane je činjenica da je Vlada Republike Srpske prije toga proglasila dan žalosti za 16. avgust, a onda pozvala i drugu entitetsku vladu da to isto učini u pokušaju da potpuno odstrani državni nivo. Građani su odavno navikli na te političke poteze predstavnika Republike Srpske, koji u svakoj prilici potežu priču o nadležnostima nastojeći da obesmisle državne institucije, ali ovo što se dogodilo u ponedjeljak, gdje se ni dan žalosti nije mogao donijeti jer je opet upotrijebljena priča o nadležnostima, izazvalo je opšte zgražavanje velikog dijela javnosti takvim političkim potezima ministara koji nisu podržali proglašenje dana žalosti. Ministri iz stranaka sa sjedištem u Sarajevu nazvali su ovaj čin bijednim pokušajem omalovažavanja državnih institucija, kakve konstantno provodi predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik sa svojim saradnicima. Politikantstvo očito ne zna za ljudskost.

Kao što rekosmo na početku, Amire, dvije žrtve ovog višestrukog ubistva jesu muškarci, ali ovo je nesumnjivo bio klasičan primjer femicida, ubistva žene. Javnost je ogorčena na institucije jer je još prije nekoliko mjeseci izašla na iste ovakve procese s porukom “nijedna više”. A evo, za vrlo kratko vrijeme ponovo slučaj da je žena žrtva ubistva. Bosna i Hercegovina, kako se čini, bilježi zabrinjavajući broj ubistava žena, a institucije ne nude adekvatan odgovor?

Ovo je devetnaesto ubistvo žena u Bosni i Hercegovini u posljednje dvije godine, a od početka 2017, u nepunih šest godina, u Bosni i Hercegovini je ubijeno više od 60 žena.  Ta zastrašujuća statistika dramatično uznemirava građane, koji se više ne osjećaju sigurnim na ulicama, a mnoge žene ni u sopstvenim kućama. Posljednji slučaj ubistva žene bio je u oktobru prošle godine kad je mladu ženu iz Bihaća Edinu Odobašić ubio suprug.  I tada je to ubistvo na protestima ujedinilo žene, organizacije za zaštitu ljudskih prava i brojne građane, koji su izašli na proteste od Sarajeva i Mostara, do Bijeljine, Bihaća i Banjaluke s porukom kojom se od institucija traži hitna izmjena zakonodavstva jer femicid se u krivičnom zakoniku ne prepoznaje na pravi način, nego se tretira kao nasilje u porodici sa maksimalnom zatvorskom kaznom od deset godina. I tada, kao i danas, institucije su nekoliko dana govorile o spremnosti izmjene zakonodavstva, a onda se sve stišalo do novog ubistva – ovog u Gradačcu. Tako su mnoge žene, koje trpe nasilje, praktično prepuštene same sebi, sa vrlo nesigurnom podrškom institucija i nadležnih ustanova u koje se teško mogu pouzdati. Uostalom, to i ovaj gradačački zločin jasno dokazuje. Potresno je svjedočenje mlade žene iz Gradačca Medihe Kovač, koja je pred kamerama bosanskohercegovačkih medija posvjedočila kako i sama svaki dan očekuje istu sudbinu kakvu je imala ubijena Nizama i, što je posebno zabrinjavajuće, kako ne vjeruje institucijama.

“Nažalost, ona je završila tragično. Ja još nisam. Možda mogu sutra i ja tako da završim. Trudiću se da ne završim. Mogla sam i ja biti na njenom mjestu, i dalje mogu da budem... Ali vlasti moraju da reaguju... Institucijama sam se obraćala, nema kome nisam, svaki dan sam išla, uporna bila. Apsolutno nikakvu zaštitu nisam dobila... Ali ja ću svojom čaršijom da hodam, bez ikakvog straha.”

Bila je to jedna od žena koje godinama trpe nasilje bez institucionalne zaštite. U Bosni i Hercegovini očigledno postoje dva problema za žene žrtve nasilja – neadekvatna institucionalna zaštita i spoznaja da samo mali broj žena prijavljuje nasilje. Zašto je to tako?

Prema statistikama organizacija koje se bave ovim problemom, čak 85 posto slučajeva nasilja u porodici ostaje u kući, odnosno ne bude ni prijavljeno policiji i socijalnim ustanovama. Stručnjaci razloge traže upravo u neadekvatnim mjerama zaštite i nepovjerenju u institucije. Najčešće se propisuje mjera zbrinjavanja u jednu od sigurnih kuća u kojima su žrtve nasilja jedno vrijeme nedostupne nasilnicima. Ipak, to je samo privremena mjera jer je praktično nemoguće da žrtve nasilja neograničeno borave u sigurnoj kući. Nakon svega moraju se vratiti u svoj dom, gdje su opet izložene nasilnicima od kojih su i pobjegle u sigurnu kuću. Tako je jedan od razloga što samo šestina slučajeva nasilja u porodici dobije neku institucionalnu dimenziju strah žrtve od nasilnika i od osvete. Jednostavno pretpostavljaju da bi se time dovele u još težu poziciju.   U korijenu problema je činjenica da žene žrtve nasilja nemaju povjerenja u institucije i sistemsku zaštitu, svjesne da je svaka mjera samo privremeno rješenje i da sankcije nasilnicima, propisane sadašnjim zakonskim rješenjima, nisu nikakva prepreka da ti ljudi nastave provoditi nasilje, koje nerijetko završava i smrtnim ishodom, kao što je ovaj slučaj u Gradačcu.

Crna statistika kaže da ne smijemo zaboraviti da femicid i nasilje nad ženama, nažalost, nisu ograničeni na Bosnu i Hercegovinu. Svaka treća žena širom planete, prema podacima UN-a, tokom života biva izložena nekoj vrsti seksualiziranog nasilja. Zvanične policijske statistike za Njemačku nisu ništa manje jezive, zastrašujuće: Više od 100 žena godišnje biva ubijeno od strane bivšeg ili trenutnog partnera. Što jednostavno znači: skoro svaka tri dana jedna žrtva femicida.

O višestrukom teškom ubistvu u Gradačcu, ali i čestim slučajevima femicida u Bosni i Hercegovini, razgovaramo i sa profesoricom Pravnog fakulteta Univerziteta u Tuzli Dženetom Omerdić. Ona nam odgovara trebaju li žene imati povjerenja u institucije, zašto je nasilje u porodici i dalje tema u Bosni i Hercegovini, kao i na to ima li BiH neadekvatne zakone i možemo li očekivati ikakve promjene nakon ovog incidenta. Detaljnije poslušajte u našem podcastu.