Koliko je danas realna nuklearna prijetnja?

Stand: 29.08.2023, 18:16 Uhr

Nenad Kreizer, Maja Marić, Nada Pester

Nuklearna kataklizma bila je realna opasnost za vrijeme tzv. Hladnog rata, velike sile natjecale su se u tome tko će imati više bojevih glava i testirati više nuklearnih bombi. Da opasnost danas i dalje postoji pokazuju redovite ruske prijetnje nuklearnim oružjem. Na to upozorava i Dan protiv nuklearnih pokusa koji se obilježava svakog 29.8. Kolika je opasnost od nuklearnih pokusa i rata? Nenad Kreizer i Maja Marić istražuju prošlost nuklerarnih testova a odgovore daje i fizičar Vladimir Udovičić.

Mogućnost upotrebe nuklearnog oružja je od početka napada Rusije na Ukrajinu ponovno postala globalna prijetnja za koju su mnogi mislili da je stvar prošlosti. Diljem Europe se ponovno proširila rasprava oko moguće zaštite u slučaju upotrebe atomskog oružja a svijet sa zabrinutošću promatra poništavanje raznih ugovora koji su na međunarodnoj razini trebali smanjiti opasnost od nuklearnog naoružanja.

Prijetnja nuklearnim ratom posljednjih je desetljeća nestala kao ozbiljna opasnost iz agende globalne politike. Nakon okončanja tzv. Hladnog rata i mnogobrojnih sporazuma o kontroli nuklearnog naoružanja i balističkih raketa, svijet je nekako zaboravio na mogućnost nuklearne kataklizme. Nuklearno oružje se spominjalo najviše u vezi sa zemljama poput Sjeverne Koreje koja je i jedina od zemalja koja još uvijek provodi podzemne nuklearne pokuse. Nuklearna opasnost se spominjala i u vezi s nuklearnim programom Irana, koji već godinama radi na svojoj atomskoj bombi, kao i u vezi s Indijom i Pakistanom, zemaljama koje u međuvremenu obje posjeduju atomsko naoružanje i već su desetljećima na rubu rata. 

Posljednje atomske pokuse među tradicionalnim atomskim silama u koje spadaju SAD, sada Rusija, nekad Sovjetski Savez, Velika Britanija, Francuska i Kina, je izvela Francuska davne 1996. kada je potpisan i međunarodni sporazum Ujedinjenih naroda o prekidu atomskih pokusa. No s obzirom na to da ovaj sporazum nije potpisalo nekoliko zemalja, među kojima i Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja, on zapravo nikada nije stupio na snagu.

Pokusi s nuklearnim naoružanjem nisu samo prijetnja svjetskom miru nego je od Drugog svjetskog rata prema procjenama organizacija za mir, diljem svijeta umrlo preko 300.000 ljudi, najvećim djelom zbog radioaktivnog zračenja koje su, barem u početnoj fazi testova koji su se odvijali iznad zemlje, nekontrolirano širilo atmosferom. Prema navodima Zaklade za budućnost bez atomskog naoružanja, SAD su financijski obeštetile preko 30.000 žrtava deformacija nastalih zbog radioktivnog zračenja nakon atmosferskih pokusa, uglavnom u pustinjama Nevade i Novog Meksika. I Francuska je žrtvama nuklearnih pokusa u Alžiru i kasnije Francuskoj Polineziji priznala odštete za oboljenja nastala nakon pokusa.

No početkom prošle godine ruski napad na Ukrajinu ponovno je probudio konkretna strahovanja od atomskog naoružanja i u Europi. Ruski državni vrh u više navrata je prijetio upotrebom nuklearnog naoružanja u slučaju pretjeranog uplitanja zapadnih zemalja u rat u Ukrajini. Ove prijetnje do dan danas nisu nestale s dnevnog reda. U Njemačkoj i ostalim zemljama središnje Europe, mediji su počeli pisati o mogućoj zaštiti u slučaju nuklearne eksplozije u Europi. Ljudi su počeli u podrumima raditi zalihe hrane i voda ali i tableta joda koji bi trebao pomoći protiv radijacije. 

Od Maje Marić saznajemo više o nuklearnim pokusima posljednjih osamdesetak godina i njihovim posljedicama. 

Majo, zašto su ova testiranja tako važna za čitav narativ oko nuklearne prijetnje?

To je nekako detalj koji se često previdi - ljudi se boje razornog oružja kao što je atomska bomba, ali ne razmišljaju o tome da, ako bomba postoji, netko je nekada negdje morao to oružje i testirati. A atomska bomba je itekako "istestirana".

Kako izgleda ta kratka povijest testiranja?

Prva atomska bomba detonirana je 16. srpnja 1945. u Novom Meksiku, kao dio projekta Manhattan. Izvorna zamisao bila je da se potvrdi je li moguće izazvati snažnu eksploziju atomskim oružjem, kao i da se procijene razmjeri i učinci atomske eksplozije prije upotrebe protiv Japana. Znanstvenici tada još uvijek nisu znali za nuklearne padaline i ostale posljedice zračenja, sve do atomskog bombardiranja Hiroshime i Nagasakija.

6., a onda i 9. kolovoza ili augusta 1945. prvi put u povijesti u ratu je upotrijebljeno nuklearno oružje. Sam čin je i dalje kontroverzan, a moramo reći da je u Hiroshimi od eksplozije preminulo 140.000 ljudi, a u Nagasakiju najmanje 74.000. Nakon toga je u svijetu uslijedilo još 2057 testova. Više od četvrtine svih bombi detonirano je iznad zemlje, a zadnji test izveden je 2017. i izvela ga je Sjeverna Koreja. A dvije tisuće testova rasporedjenih u 70ak godina je - puno testova.

Naravno sa svim je krenula Amerika koja je prva i uspjela proizvesti atomsku bombu. Ali katastrofa u Hirošimi i Nagasakiju nije bila kraj već početak eksperimenata. Tako je nakon II. svj rata američka vojska izvela nekoliko desetaka nuklearnih pokusa u južnom Pacifiku, a nakon početka Korejskog rata zbog nacionalne sigurnosti, prebacuje te pokuse na svoj vlastiti teritorij. Tako je nastalo poznato zabanjeno vojno područje u Nevadi od 3.000 četvornih kilometara. I tu je, izmedju 1951. i 1992. detonirano 928 nuklearnih bombi, od kojih stotinjak iznad zemlje. Tih sto je detonirano do 1963. kada je sklopljena Povelja o ograničavanju nuklearnog testiranja.

Da, ali između 1963. i 1992 je 30 godina. Što se događalo u tom razdoblju?

Tako je. Testiranja su se nastavila samo više nisu bila atmosferska iliti u zraku. Povelja o ograničavanju nuklearnog testiranja obvezala je potpisnice da ne testiraju nuklearno oružje u atmosferi, pod vodom ili u svemiru. Podzemni nuklearni testovi su pak ostali dozvoljeni. Francuska je nastavila s atmosferskim testiranjem sve do 1974., Kina čak i do 1980.

Oni nisu nikada potpisali povelju. I ako nije bilo dovoljno jasno - podzemni nuklearni testovi se odvijaju ispod Zemljine površine, na različitim dubinama.

Zašto su ta testiranja tako problematična ako su na izloliranom području i pod kontrolom?

Zato što u ovakvim situacijama zapravo kontrole nema. Za početak, 50-ih i 60-ih godina nitko nije bio obaviješten o radioaktivnim oblacima i posljedicama padalina. Ni vojnici, ni (nativ americans?!) ni stanovnici Las Vegasa, koji je udaljen samo 100 kilometara od test zone. A za opasnost se znalo - već početkom 1953. odgovorni su imali informacije o stadu ovaca s testnog područja od kojeg je četvrtina uginula.

Navodno su ljudi počeli prihvaćati pod normalno da vide lešine ovaca od kojih su neke imale ozbiljne deformitete, poput dvije glave i sl.

To sad stvarno zvuči kao neki horor film.

Pa zapravo i nije daleko od stvarnog stanja. Jer su u ranim 60-ima krenule zabrinjavajuće vijesti s otoka Bikini gdje je 1. ožujka 1954. testirana hidrogenska bomba. Ogroman broj ljudi imao je rak štitnjače, očne bolesri, rak jetre, želuca, leukemiju, kao i broj mrtvorođene djece. Tada se pojavio i vrlo čudan sindrom, poremećaj, ne znam kako bih ga nazvala... Radi se tzv. bebama meduzama. Naime, radjala su se djeca bez kostiju, prozirne kože i bez udova. Tako da je bilo vrlo jasno da su posljedice itekako ozbiljne.

Reakcija američke vlade?

Mogli bismo reći - mlaka. Jer se prošao cijeli krug poricanja, zatim umanjivanja štete i, na kraju, prihvaćanja odgovornosti. Tek 1990. je donešen Zakon o kompenzaciji izloženosti zračenju. Prema Ministarstvu pravosuđa SAD-a, od ožujka 2017. više od 32 700 slučajeva je priznato i isplaćeno više od 2,13 milijardi dolara. Ali nisu svi zahtjevi odobreni - jer uvijek ima onih čiji se rak ne može jasno pripisati radioaktivnoj kontaminaciji ili koji, primjerice, imaju "samo" spontane pobačaje ili psihičke bolesti.

A što je s ostatkom svijeta? Amerika nije jedina koja je izvodila testove. Imamo li podatke o drugim testnim zonama?

Naravno. Sovjetski Savez imao je sličan poligon u Semipalatinsku, u današnjem Kazahstanu, ali su testirali i na Arktiku, a ponešto i Uzbekistanu, Ukrajini i Turkemnistanu. Oni su od '49. do '90. izveli 700-tinjak testova, od kojih je 160 bilo u zraku, do već spomenute 1963. godine. To je ono što znamo jer s vojnim tajnama, pogotvo ovakve tematike, uvijek postoji određena doza sumnje.

Zanimljivost koja dolazi iz ruskog tabora je ta da su oni detonirali najveće nuklearno oružje ikada - tzv. Car bombu, poznatu i po nazivima RDS-220 i "Veliki Ivan". Detonirana je 30. oktobra 1961. iznad otoka Novaya Zemlya, u Arktičkom oceanu. Imala je kapacitet od 100-magatona, ali je to bilo previše za testiranje pa su je modificirali na 50-megatona. Što znači da je i tada bila 3.800 puta jača od američke atomske bombe bačene na Hirošimu.

Eksplodirala je oko 4 km iznad zemlje, stvarajući oblak gljive visok više od 60 km; bljesak detonacije viđen je nekih 1000 km daleko. Šteta koja je nastala bila je jednako velika. Severny, nenaseljeno selo 55 km od nulte točke, sravnjeno je s zemljom, a navodno su oštećene zgrade udaljene više od 160 km. Osim toga, procijenjeno je da bi toplina od eksplozije uzrokovala opekline trećeg stupnja na udaljenosti do 100 km.

I to je test koji nije mogao ostati tajan jer je naprosto bio - prevelik. Smatra se da se radilo zapravo o propagandnom oružju i da nije nikada razmatran za operativnu upotrebu. Svi ostali testovi nisu bili ovako javni i teško je znati kolike su zapravo posljedice, kao i koliki broj ljudi je zapravo oštećen.

Ali Rusija i SAD nisu jedine koje su testirale pa tako imamo Veliku Britaniju koja je svoje testove izvodila u Australiji, u pustinji Maralinga, na polju Emu i na otočju Monte Bello. Francuska je detonirala svoju prvu bombu u veljači 1960. u alžirskom dijelu Sahare, a Kina, Indija, Pakistan i Sj. Koreja testirale su svoje bombe kod kuće. Ili bolje da kažem "testiraju" jer nisu svi prestali, kao što znamo.

I onda dolazimo do sporazuma koji je prekinuo ovu praksu?

Tako je. U međuvremenu je svjetska zajednica dogovorila sporazum o potpunoj zabrani testiranja nuklearnog oružja, pod imenom "Sporazum o sveobuhvatnoj zabrani testiranja". Pregovori o tome započeli su 1994. pod Clintonovom administracijom. SAD su nastojale zabraniti sve pokuse nuklearnog oružja, a podržavala ih je Rusija. Godine

A 1996. godine ga je usvojila Opća skupština Ujedinjenih naroda. Potpisale su ga 184 zemlje, a ratificiralo 167 zemalja. Da bi stupio na snagu moraju ga ratificirati Iran, Izrael, Egipat, Kina, SAD, Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja.

Ali Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja ga nisu potpisale i nastavile su provoditi nuklearne pokuse i nakon 1996. godine. Indija i Pakistan su zadnje testove za koje znamo izvele 1998., a Sjeverna Koreja 2017.

Borba protiv nuklearnog naoružanja nakon ruskog napada na Ukrajinu i prijetnji Moskve nuklearnim napadima, ponovno je dobila na aktualnosti. Nuklearni pokusi, tj. testiranja eksplozija nuklearnog naoružanja je gotovo nestalo, između ostalog i zbog novih oblika testiranja oružja koje se temelji na kompjuterskim proračunima. No još uvijek diljem svijeta, tamo gdje su desetljećima izvođeni pokusi pravim bombama, stanovništvo pati od posljedica posebice u vidu karcinoma od kojih građani obolijevaju zbog preostale radijacije u tlu i atmosferi na što svake godine i podsjeća Međunarodni dan protiv nuklearnih pokusa, koji se obilježava 29. kolovoza i koji je ustanovljen 2009. kako bi ukazao na ovu, još uvijek aktualnu, opasnost.