Zorane, krenimo od grupe Baltazar koja je nedavno objavila prvi singl sa trećeg, nadolazećeg albuma.
Grupa tog imena je nedavno objavila prvi sing sa svog trećeg, nadolazećeg albuma, snimili su i zanimljiv spot u špilji iznad istarskih toplica, u kojem je glavni lik pračovjek kojeg utjelovljuje lokalna legenda i osebujan lik Alesandro Bumbak, zvani Sandro. Grupu odlikuje tvrđi zvuk i energičan nastup, s obzirom da su objavili eto već treći album, mora da su na tom putu skupili i neke sljedbenike. Pračovjek iz njihovog spota može poslužiti i kao uvod u priču o praiskonskoj ljudskoj želji za obilježavanjem teritorija koja nas prati i danas, ne samo kroz kriminal i ratove, jer može je se sresti i u glazbenom biznisu.
O sporu oko Prljavog Kazališta smo već govorili u nekom od tvojih prethodnih javljanja. Šta u međuvremenu ima novo?
Ovih dana pukla je vijest kako ćemo uskoro na sceni imati ne nijedno Prljavo kazalište, kako je izgledalo nakon spora oko imena koji su imali nekadašnji bendovski kolege, nego čak dva! Bivši bubnjar i suosnivač Kazališta Tihomir Fileš, ragistrirani vlasnik imena benda, koji ipak nije uspio sudski zabraniti sadašnjim Prljavcima korištenje tog imena, se izgleda domislio jadu. S prvim pjevačem benda, Davorinom Bogovićem, i negdašnjim gitaristom Pipsa Alenom Kraljićem priprema pjesme naslonjene na izvorni zvuk grupe Prljavo kazalište, ali i nastupe pod istim imenom koje na sceni već postoji pa će svaka najava koncerta Prljavaca za posjetitelje biti enigma, jer poštovatelji grupe su podijeljeni u dva nepomirljiva bloka, one koji vole prvih par albuma s Bogovićem, i ostale kojima je sve nakon toga daleko bolje od punkerskih početaka. Prljavo kazalište je inače ime dobilo po epizodi jednog, u tadašnjoj Jugoslaviji, popularnog stripa Alan Ford, ali zavrzlamu ove vrste ne bi riješio ni animirani lik iz istog mikrosvemira, profesor Baltazar.
Kad već govorimo o dva Kazališta, i uz Baltazara kojeg spominješ je opet aktualan još jedan?
Prije kratkog vremena objavljen je album glazbe pokojnog skladatelja i dirigenta Tomislava Simovića, koji je osim glazbe za Baltazara napisao i niz drugih filmskih tema, a sva se ta glazba, uključujući i Baltazara, smatrala izgubljenom. Podsjećam, hrvatski filmaši Baltazara smatraju najvećim filmskim izvoznim uspjehom svih vremena pa ako se on negdje zagubio, kako li je tek s manje važnim umjetničkim djelima. Naš proslavljeni redatelj Rajko Grlić je nedavno spomenuo kako je originalna vrpca jednog od njegovih najvažnijih filmova nađena u pripadajućem skladištu, ali na podu, u vodi koja je tamo prodrla tko zna kad. Istovremeno, pohvalio je suprotne primjere nama bliskih zemalja, Makedonija je recimo digitalizirala sve svoje filmove. Time je rad urednika ovog i nekih drugih srodnih izdanja Lerija Ahela i Željka Luketića na izdanjima koja spašavaju filmsku glazbu od zaborava važniji, ali i beskrajno zabavan za obične slušatelje jer sada napokon mogu čuti i do sada javnosti nepoznatu jazz varijantu prepoznatljive glazbene teme animiranog filma „Baltazar“.
I za kraj nam reci nešto o novom singlu Zlatana Stipišića Gibonnija koji se zove „Mlijeko proliveno“?
Kod njega je sve sigurno, možda ne baš sasvim predvidljivo, ali pouzdano i prepoznatljivo. Novu pjesmu, peti singl s albuma „U po' ure“ Gibonni je nazvao „Mlijeko proliveno“, i kao što on to inače najbolje radi, i ovoga puta se bavi zamršenim muško-ženskim odnosima. Zanimljivo je sjetiti se Gibonnijevog pokušaja proboja na zapadna tržišta 2014. godine albumom na engleskom, kojim se neupućenim strancima želio predstaviti glazbom, ali i imenom albuma „20th Century Man“. Tad je govorio da taj naziv odražava naklonost vremenu kreativnosti i jednostavnosti, jer zamislite samo bilo koju dramatičnu Gibonnijevu pjesmu prevedenu na jezik trenutka, u ovu nerazmrsivu šumu preosjetljivosti i uvrijeđenosti, rodova i spolova, a Gibonni je pjesme pisao nekoj ženi, baš ženi, nekoj iz 20. stoljeća.
